Ishrana 

Crveni kengur

Kenguri su krupni biljojedi, hrane se travom i korenjem tako što je preživaju. Mnoge vrste su noćne životinje, obično provodeći dane izležavajući se, dok noću i ujutru su u potrazi za hranom, krećući se u gomili.

Kenguri pasu travu i zbog te osobine su im se razvili specifični zubi. Sekutićima prinose ustima travu blizu zemlje, dok je kutnjacima seku i melju. Zbog toga što dve strane donje vilice na kojoj se sekutići nalaze odvojeni nisu spojene, kenguri imaju širok ujed.

Različite vrste kengura jedu različitu vrstu hrane. Crveni kenguri više vole suvlju travu od sočnije jer je sočnija trava teška. Sivi kenguri, pak, se opredeljuju za svežije, sočnije izdanke trave jer su šumske životinje, suprotno crvenim, koji nastanjuju pustinje.

Tokom sušne sezone, svi kenguri zadržavaju ostatke hrane u njihovom digestivnom sistemu duži period vremena da bi upili i poslednje ostatke vlage. Međutim, sivi kenguri su skloniji dehidrataciji, jer nemaju preveliku potrebu da održe vodu njihovom šumskom staništu.

Neprijatelji

Kenguri imaju malo prirodnih neprijatelja. Dolaskom ljudi u Australiju pre najmanje 50.000 godina i sa njima dolaskom psa dinga pre 5.000 godina, kenguri su morali da se adaptiraju. Orlovi sa klinastim repom i ostale grabljivice se često hrane kengurovom lešinom. Varani i ostali gušteri mesožderi takođe predstavljaju pretnju manjim vrstama kengura.

Socijalni život i udvaranje

Istočni ili obični valaru (Macropus robustus)

Jednu grupu kengura sačinjava deset ili više mužjaka i ženki. Dominacija mužjaka se zasniva na osnovu njegove veličine i starosti. Sezona parenja počine u različito vreme kod različitih vrsta kengura. Ženke crvenog kengura su spremne za parenje u svako doba; sivi kenguri se pare i rađaju mlade između oktobra i marta (letnji period južne hemisfere); dok antilopski kenguri su spremni za parenje u jesen, u martu i aprilu.

U toku udvaranja, ženke često odbijaju sitnije mužjake. Udvaranje uključuje "ispitivanje" mužjaka kloake ženki. Tada one počnu da mokre, dok je mužjak miriše dok se ne zadovolji kada dolazi do samog parenja. Seksualno uzbuđen mužjak prati ženku koja mu uzvraća tako što podiže svoj rep. Češkanje repova može biti sastavni deo predigre. Savijeni rep jedne ili obe jedinke pokazuje da su one spremne za parenje.

Adaptacije 

Kao i svi torbari, i kenguri se rađaju tokom veoma ranog stupnja razvoja - posle trudnoće koja traje od 31-36 dana. Kada se rodi, mladunče je teško svega 12 grama i dugačko 25 mm. Tada su samo prednji udovi nešto razvijeniji da bi mu omogućili da se uspuzi do torbe i zakači za majčinu bradavicu. Mladunčad će obično ostati u torbi u narednih devet meseci (180-320 dana kod istočnog sivog kengura) pre nego što će početi da povremeno izlazi iz nje. Majka će ga hraniti dok ne napuni 18 meseci.

Ženka kengura je obično trudna u neprekidnosti, osim na dan kada rađa mlado. Ona ima sposobnost da zamrzne razvoj embriona dok predhodno mladunče ne bude dovoljno staro da napusti torbu. Ova pojava se naziva embrionalna dijapauza, i dešava se u okolnostima kada je predeo gde žive kenguri suv i kada su izvori hrane minimalni. Majka dodatno može da produktuje dve različite vrste mleka istovremeno za novorođenče i za ono starije, koje je još u torbi.

Zanimljivosti

• Kada je u opasnosti, kengur udara svojim zadnjim nogama o zemlju.
• Kengur ne može da skoči ako mu je rep položen na tlo.
• Kenguri ližu prednje šape da bi se ohladili.
• Po slobodnim procenama, u Australiji živi oko 50 miliona kengura.
• Naučnici Prirodnjačkog muzeja u Pitsburgu su nedavno otkrili fosil najstarijeg pretka današnjih kengura. Živeo je pre 125 miliona godina, ali ne u Australiji, već u Kini.

Papkari ili parnoprstaši (Artiodactyla) su red viših sisara (Placentalia). Obuhvataju oko 220 vrsta od kojih neke, a posebno porodica goveda, imaju vrlo velik gospodarski značaj.

Osobine

Srodnost među pojedinim grupama papkara uočio je zoolog Richard Owen u 19. stoljeću i uveo nazive kopitari i papkari. Uzdužna os noge nalazi se kod papkara između trećeg i četvrtog prsta. Ta dva srednja prsta su najizraženija. Prvobitni prvi prst može se naći samo kod fosilnih predstavnika a kod današnjih papkara potpuno nedostaje. Drugi i peti prst su različito razvijeni: kod nilskog konja koje se smatra razvojno starijim, oni su još veliki i potpuno funkcionalni. Veliki broj papkara, kao npr. jeleni, gazele, goveda i koze su bitno smanjeni i više ne dodiruju podlogu. Kod nekih drugih porodica papkara, kao kod kamila i žirafa je povlačenje tih prstiju otišlo tako daleko, da drugi i peti prst više nemaju niti u rudimentarnom obliku.

Porijeklo

Kao i mnogi dugi sisari, papkari su se pojavili prije oko 54 miliona godina u vrijeme ranog eocena. Ti rani papkari su imali četiri ili pet razvijenih prstiju a hranili su se mekim dijelovima bilja kao i lišćem. U razdoblju kasnog eocena, prije oko 46 miliona godina razvila su se već sva tri i danas postojeća podreda: svinjolike životinje ili nepreživari (Suina), Tylopodi i preživari (Ruminantia).

Sistematika

Anatomija probavnog trakta papkari je podloga za njihovu podjelu. Svinje i nilski konji imaju želudac podijeljen na dva odnosno tri dijela, i probavljaju hranu direktno, bez preživanja. Radi toga su svrstani u nepreživare. Svi drugi papkari preživaju. Prema današnjim spoznajama, ta se sposobnost razvila dva puta, nezavisno jedna od druge. Radi toga se danas kamile ne ubrajaju prave preživare, nego u Tilopode.

    * Podred Suina

        * porodica Suidae
        * porodica Tayassuidae
        * porodica Hippopotamidae

    * Podred Tylopoda

        * porodica Camelidae

    * Podred Ruminantia

        * porodica Giraffidae
        * porodica Moschidae
        * porodica Tragulidae
        * porodica Antilocapridae
        * porodica Cervidae
        * porodica Bovidae

I kitovi vode porijeklo od papkara. U vrijeme klasične sistematike, oni su tvorili zaseban red. Međutim, danas ih se ne uključuje papkare.

Odrasla mačka je od njuške do kraja trupa dugačka prosječno cca. 60 cm, a k tome ima još oko 25 cm dugačak rep. U ramenima je visoka 30-35 cm. Može biti teška do 8 kg s tim, da su mužjaci obično veći nego ženke.

Mačke žive oko 15-20 godina, iako su opisani i pojedinačni slučajevi da su doživjele 30 i više godina. 

Reflektiranje mačjih očiju

Mačke imaju izraženo dobro razvijen čitav niz osjetila. Velike oči okrenute prema naprijed omogućuju joj dobar osjećaj za prostor i vrlo točnu procjenu udaljenosti, a naročito dobro registriraju brzo kretanje. U mraku vide 50% bolje od ljudi, zahvaljujući velikoj gustoći receptora što stanice mrežnice čini posebno osjetljivim na svjetlo.

Sluh im je osjetljiviji od psećeg i tri put bolji od ljudskog. Jedan je od najboljih među svim sisavcima.

Među svim životinjama imaju najbolji osjećaj ravnoteže. Kod pada s visine od 2-3 m iz bilo kojeg položaja će se okrenuti nogama prema dole prije nego ispruženih šapa doskoči na podlogu. Pri tome joj rep služi kao kormilo. Kod pada s većih visina (ali ne i srednjih) ovaj položaj djeluje poput padobrana i omogućava relativno bezopasan pad. 

Staro mišljenje da su mačke samotnjaci je davno opovrgnuto. Među njima, kao i kod svih drugih, ima samotnjaka, ali su mačke po prirodi ipak druželjubive. Ako se promatra veće populacije mačaka, kao na pr. na nekim seoskim domaćinstvima ili u nekim velikim gradovima, kao, recimo, ispred Koloseuma u Rimu pada u oči niz socijalnih interakcija između pojedinih životinja. Tako nešto bi kod tipičnih samotnjaka, kao što je na primjer tigar bilo sasvim isključeno.

Mačke su, nasuprot tome, izraziti individualisti. One same određuju gdje i u čijem društvu će provoditi svoje vrijeme, i vrlo teško im se može nešto nametnuti. Na selu, doduše, u jedno domaćinstvo ali žive izvan direktne ljudske kontrole, često se udružuju u manje grupe koje podsjećaju na lavlji čopor. Takvi mačji čopori sastoje se od nekoliko ženki koje su u međusobnom srodstvu, njihovih starijih i mlađih mačića i jednim ili dva mužjaka. Dok se mužjaci, kad dosegnu spolnu zrelost, uglavnom raziđu, žensko potomstvo ostaje uz majku na njenom teritoriju i povećavaju grupu. 

Mačke se sporazumijevaju govorom tijela, glasom i mirisima. Mirisne signale koriste kako u direktnim susretima tako i na velike udaljenosti. Za to potrebne mirise luče u lojnim i znojnim žlijezdama, a prenose ih trljanjem, grebanjem i urinom na predmete, biljke ili osobe.

U neposrednom kontaktu signaliziraju svoje emocionalno stanje držanjem i pokretima cijelog tijela i repa. Pritom, određenu ulogu ima i način kako drže uši kao i sužavanje i širenje zjenica.

Puno se toga može o raspoloženju mačke zaključiti po načinu kako drže rep. Ako ne žele skrenuti pažnju na sebe, drže se neutralno, rep sasvim usprave i izbjegavaju pogled prisutnih. Jako savijen vršak uspravnog repa znači prijazan pozdrav ili ponekad unaprijed radovanje nečemu što očekuju od čovjeka. Podignut rep s lagano savijenim vrškom znači radost, zadovoljstvo ili napetost. Nakostriješen rep znak je prijetnje i agresivnosti, dok mahanje repom odražava nesigurnost i neodlučnost, a ne, kako se još i danas zna misliti, ljutnju.

Ako su dovoljno blizu, mačke koriste i zvučne signale kako bi naglasile govor tijela. Frktanjem i režanjem izražavaju strah i agresivnost, dok glasom koji podsjeća na gugutanje goluba dozivaju mačiće.

Mijaukanje je najtipičniji zvuk koji mačka koristi. On isto može imati različita značenja, ovisno o načinu i situaciji u kojoj se mačka njime koristi. Mačke koje nisu udomaćene izbjegavaju mijaukanje da ne bi time skrenule pažnju mogućih neprijatelja na sebe.

Još jedan zvuk je izrazito svojstven mačkama i najčešće je znak ugode i zadovoljstva. To je "predenje". Predenje, trljanjem uz tijelo i visoko dignutim ravnim repom mačke u pravilu šalju signale pomirljivosti i izražavaju želju da otklone nečiju agresivnost. Međutim, mačke predu i kada ih nešto boli kako bi time same sebe malo utješile. Na pr., neke mačke intenzivno i glasno predu za vrijeme koćenja mladunaca.

I mužjaci i ženke spolno sazrijevaju između šestog i osmog mjeseca života, ali pun tjelesni razvoj završavaju i jedni i drugi tek nekoliko mjeseci kasnije. Taj razvoj kod većine rasnih mačaka traje i nekoliko mjeseci duže. Sa spolnom zrelošću počinju se uočavati i razlike u tjelesnoj građi između mužjaka i ženki.Mužjaci su krupnije građe, imaju snažniji vrat a zbog masnih jastučića na obrazima imaju i veću glavu. Ženke su obično vitkije i imaju usku, trokutastu glavu.

Osim fizičkih razlika, mužjaci i ženke se i različito ponašaju. Mužjaci su teritorijalne životinje i područje koje smatraju svojim obilježavaju štrcanjem urina i trljanjem o predmete na mjestima koja najčešće posjećuju. Na uljeze reagiraju prijetećim ponašanjem i izraženo agresivno.Za razliku od ženki, skloni su skitnji i izbivaju često danima, u potrazi za ženkama koje se upravo tjeraju ili u lovu. Kad se konačno vrate iz skitnje, traže utjehu, hranu i mirno mjesto za odmor.

Mačka sa šest mačića

Hranjenje tri dana starog mačića

Šest tjedana staro mače

Mačke obično spolno sazrijevaju u šestom mjesecu života i tada se prvi put "tjeraju", a unutar razdoblja tjeranja plodne su obično pet do šest dana. Dok se tjera, mačka se neprekidno trlja o predmete, valja se po podu i izazovno diže stražnjicu u vis. Ako se u tom razdoblju ne pari s mužjakom, nakon oko tri tjedna ponovo će se tjerati.

Mačke koje izlaze na otvoreno dozivaju više mužjaka s jedne strane mirisnom porukom da se tjeraju sadržanom u urinu, a s druge strane vrlo bučnim glasanjem koje podsjeva na plač malog djeteta. Kad se mužjaci okupe, u prvoj fazi ih mačka drži na odstojanju frktanjem, puhanjem i udarcima šapom, što iskusan mačak u pravilu uspijeva izbjeći. Ženka se zatim povlači na sigurnu udaljenost, dok mužjaci zastrašuju jedan drugog pogledima, kostriješenjem i glasnim urlanjem. Obilaze jedan oko drugog i procjenjuju se. Ako se ni jedan ne povuče na vrijeme priznajući time da je slabiji, iz tog se susreta može razviti prava bitka iz koje mužjaci izlaze puni ogrebotina i ugriza. Pravo na parenje dobiva mačak koji iz tih okršaja izađe kao pobjednik. Smrtnost nekastriranih mužjaka je značajno veća nego kastriranih jer oni u potrazi za ženkama koje se tjeraju prelaze velike udaljenosti (nerijetko u radijusu i preko 3 km) kao i zbog posljedica opisanih bitaka za ženku.

Do parenja može doći tek kada ženka signalizira svoju spremnost za parenje tako da čučne, zadigne stražnjicu i rep savije jako u stranu. Akt parenja traje samo par sekundi i naglo se prekida time što ženka uz vrisak zbaci mužjaka jer se na mužjakovom penisu nalazi izraslina koja akt čini bolnim za ženku. Ta je bol potrebna jer ona izaziva izlazak jajašca i omogućuje oplodnju. U razdoblju tjeranja mačka se može pariti s više mužjaka, a kako se kod svakog parenja "oslobađa" samo jedno jajašce, u jednom leglu može biti mačića s više različitih očeva.

Razdoblje tjeranja obično završava skotnošću koja se u prvim tjednima niti ne primjećuje. Tek zadnja tri tjedna su mačići dovoljno veliki da se može uočiti povećani obujam trbuha, a tada i počinju rasti mliječne žlijezde. Mačka u prosjeku nosi 63 do 65 dana. Zadnjih je dana nervozna i neprekidno traži sigurno mjesto na kojem će se okotiti. Često liže dojke i analno područje. Kad živi u kući ili stanu, mačka će za koćenje izabrati sobu osobe koju osjeća najbližom. mjesto na kojem će se okotiti može biti poluotvoreni ormar, neka kutija ili čak krevet bliske osobe. Sam porod može trajati više sati, čak i do 24 sata. Razmak između rađanja pojedinih mačića može biti vrlo različit. U prvom okotu jedne mačke leglo ima najčešće 2-3 mačića. Događa se, da se mačka s prvim okotom ne snađe i ne pokaže nikakvo zanimanje za svoje potomstvo. Ako se okoti na otvorenom, jednostavno ih ostavi, a mačići uginu. Kod kasnijih okota broj mačića se povećava i može narasti i do 7. Kako mačka ima samo 6 dojki, najslabiji, koji se ne uspije izboriti za svoju dojku, obično ugine, osim ako se čovjek ne umiješa i dohranjuje ga.

Mačke imaju veliku sposobnost učenja i sjećanja, koje koriste prije svega za informacije koje su im od neke koristi. Tu spadaju prije svega njena najmilija hrana, mjesto na kojem stoji posudica s vodom i mačji toalet, najudobnije mjesto za spavanje i mjesto na kojem stoji njena najmilija igračka. Osim toga, vrlo brzo otkriju kako se trebaju ponašati da čovjeka pridobiju da uradi ono što one žele, pa se tako posebno dobro odazivaju na svoje ime kad je vrijeme obroka. Mačke koje žive na otvorenom dobro se sjećaju granica svog područja, poznatih mačaka koje se pojavljuju na tom području kao i opasnih pasa. Asocijativno sjećanje omogućuje mački da rješava novi problem uspoređujući ga s već doživljenim. Na taj način bez problema razumiju međusobne odnose između pojedinih događaja i reagiraju na nove, do tada nepoznate situacije.

Mačke dolaze na svijet s nizom instinkta, ali neke oblike ponašanja koji se na to nadovezuju moraju sa strpljenjem i trudom naučiti. U to spadaju, na primjer, lov i upotreba mačjeg toaleta. Kad mačke mogu izaći na otvoreno, iza trećeg tjedna starosti mačića, mačka počne donositi lovinu. U početku, mačka samo pred mačićima pojede već mrtvu lovinu. Kasnije ju donese živu, i pred mačićima ju ubije i ostavi njima da pokušaju jesti. Na kraju, donese živu lovinu i pusti mačiće da ju hvataju. Ako mačići ne dobiju tu pouku od svoje majke, ili je majka loš lovac, vjerojatno ti mačići nikada neće biti dobri lovci.

Veličina i težina vukova se jako razlikuje jer nastanjuju vrlo velika i različita područja.Najveći vukovi (žive u šumskim područjima Letonije, bjelorusije, Aljaske i Kanade) dosežu dužinu tijela (od vrha njuške do početka repa) do 160 cm, a rep je dugačak još do 52 cm. U ramenima je visok oko 80 cm a mogu doseći težinu do 80 kg.
Najmanji vukovi žive na Prednjem Orijentu i na Arapskom poluotoku. Dužina tijela im je oko 80 cm, težina 20 kg a rep je dug oko 29 cm.
Ženke su oko 2 do 12% manje od mužjaka i 20 do 25% lakše od njih. 

Arapski vuk

Do početka razvitka poljoprivrede i stočarstva vuk je bio najrasprostranjenija zvijer na zemlji. Bio je rasprostranjen u cijeloj Europi i Aziji sve do sjeverne Afrike kao u sjevernoj Americi. U velikim dijelovima tog nekada divovskog područja rasprostranjenosti, a naročito u zapadnoj Europi i sjevernoj Americi, ljudi su ga gotovo iskorijenili. U istočnoj Europi, na Balkanu, u Kanadi, Sibiru, Mongoliji i u manjoj mjeri u Iranu još postoje veće međusobno povezane populacije vukova. Inače, može ga se sresti još samo u malim, međusobno izoliranim zajednicama koje obuhvaćaju i manje od 100 životinja.
Vukovi žive u velikom broju najrazličitijih okoliša. Zahvaljujući svojoj velikoj prilagodljivosti, uspijevaju živjeti u ledenim područjima Arktika, kao i u pustinjama sjeverne Amerike i centralne Azije. Većina vukova nastanjuju travnata područja i šume. Danas je poznat prije svega kao šumska životinja, ali to je posljedica činjenice, da ga je čovjek vrlo davno istisnuo s otvorenih područja.
Iako se ponekad može u divljini sresti jednog usamljenog vuka, normalan socijalni život vukova odvija se u čoporu. Vučji čopor se u pravilu sastoji od roditeljskog para i njihovih potomaka, dakle, riječ je o obitelji. Vukovi (za razliku od domaćih pasa) spolno sazrijevaju tek s dvije godine i za to vrijeme ostaju s roditeljima. Prošlogodišnji mladunci pomažu roditeljima u podizanju sljedeće generacije mladunaca. U normalnim uvjetima, u jesen se vučji čopor sastoji od roditeljskog para, njihovih mladunaca iz prethodne kao i mladunaca iz te godine. S dosizanjem spolne zrelosti, mladi vukovi u pravilu napuštaju teritorij svojih roditelja i kreću u potragu za vlastitim područjem. Roditelji su uvijek dominantni u odnosu na svoj podmladak, pa stoga nema borbi oko dominacije. Do parenja između srodnika u pravilu ne dolazi, čak i kad ne postoji drugi seksualni partner. Pri tome, mužjak je taj koji odbija parenje.Razdoblje skotnosti je oko šezdeset dana, a u jednom leglu je u pravilu između troje i sedam (ponekad se dogodi i četrnaest) mladunaca. 

Američki bizon se brani od čopora vukova

Osnovu vučje hrane čine veliki biljožderi, pri tome lovi onu vrstu koja je najčešća u području na kojem živi. Na sjevernim dijelovima područja na kojem su rasprostranjeni pretežno love u čoporu sobove, irvase, srne ili neku drugu jelensku divljač. U njihovu lovinu u istočnoj Europi spadaju i divlje svinje. Redovno love i male glodavce kao što su zečevi, kunići, krtice i miševi. U slučaju nestašice divljači, vukovi će jesti i strvinu kao i otpatke.vitamine i neophodne elemente u tragovima vukovi ne dobijaju isključivo hraneći se biljožderima, nego i sami jedu biljnu hranu. U vrlo kvalitetnu hranu za vukove ubraja se razno bobičasto voće koje raste na njihovom području, kao i listovi nekog bilja i trave.Poslovična proždrljivost vukova spada u područje bajki i legendi. Prema aktuelnim istraživanjima, godišnja potreba jednog vuka za hranom kreće se između 500 i 800 kg po pojedincu. U prosjeku, vuk jede oko 2 kg dnevno, ali se pri tome mora uzeti u obzir i duža razdoblja u kojima vukovi ne uspiju uloviti ništa. Izuzetno, vuk može pojesti odjednom i do 10 kg mesa, ali on iza toga, na drugom mjestu, dio tog mesa povrati i zakopa ga kao zalihu. Mladi vukovi često jedu kukce. 

Sibirski haski

Danas je dokazano da domaći pas potječe od vuka. Genetička istraživanja su pokazala da se tzv. "pra-pas" odvojio od vuka još prije više od 100.000 godina.Jedna pretpostavka je, da se vuk priključio čovjeku prije oko 14.000 godina kako bi se hranio ostatcima ljudske hrane. S vremenom je postao pitomiji, a ljudi su spoznali moguću korist od njih (tzv. torf-pas). Prema drugoj pretpostavci, vuk je u početku služio kao izvor mesa, prije nego se spoznalo da kao domaća životinja može biti koristan i na drugi način.Kod nekih pasmina domaćih pasa se srodnost s vukom još jako dobro može vidjeti. Psi pratipa (grupa 5 u FCI kasifikaciji) kao što su samojed, sibirski haski, aljaški malamut, kanaanski pas i akita inu pokazuju i danas svojim izgledom srodnost s vukom, kao što je šiljasta njuška, šiljaste i uspravne uši i četvrtasta građa tijela. i neke druge pasmine, kao recimo njemački ovčar pokazuju još određenu sličnost s vukom. Ali mišljenja da to dokazuje njihovu bližu srodnost s vukovima spada u područje mitova.

Tijekom 20. stoljeća su u Češkoj, Nizozemskoj i Italiji rađeni pokusi s uzgojnim križanjem nekih psećih pasmina s vukom. U međuvremenu se ti pokusi smatraju neuspjehom, jer je kod križanaca u većini slučajeva dolazilo do dominantng izbijanja vučjih osobina, kao što je plašljivost, neprilagodljivost življenju uz čovjeka u urbanim uvjetima.

Veliki broj naroda koji su živjeli od lova su u vuku vidjeli ravnopravnog ili čak nadmoćnog konkurenta čijoj su se spretnosti i izdržljivosti divili i štovali ih. Imena koja su česta u sjevernoj Europi a potječu od naziva "vuk" (Wolf, Wolfgang, Wolfhard) podsjećaju na štovanje vuka prisutno u kulturama naroda lovaca. Osim toga, smatralo se da određeni dijelovi vučjeg tijela imaju i ljekovita svojstva.

Nasuprot navedenom, u tzv. sjedilačkim kulturama se vuk smatrao neprijateljem koji ubija korisne životinje. Od srednjeg vijeka pa sve do ranog razdoblja novog vremena je odnos čovjeka prema vuku bivao sve više određen strahovima i demoniziranjem vukova. Snažno širenje naselja i poljoprivrednih površina i držanje stoke na otvorenom, kao i naročito, sve do 19. stoljeća raširena, šumska ispaša goveda, ovaca, svinja i konja, dovodila je do velikih gubitaka tih životinja od vukova. Iako su sigurno mnoga izviješća o gubitcima bila neumjereno pretjerana, a dio gubitaka su sigurno izazvali i psi-skitnice, stvarni gubitci kod takvog načina stočarenja su za seljake bili značajni. Ovoj prehrambenoj konkurenciji između čovjeka i vuka, ubrzo se pridružila i konkurencija u lovu.

Ovakav odnos prema vuku doveo je u zapadnoj i srednjoj Europi do besprimjernih progona, čiji cilj je bio, neovisno o mogućim posljedicama, potpuno istrijebljenje vukova. Vuk je tako, između ostalog, istrijebljen u Velikoj Britaniji (zadnji vuk ubijen 1743.), Danskoj (1772) i Njemačkoj (1904). U južnoj i istočnoj Europi je postojala puno veća tolerancija prema vuku (kao i drugim velikim zvijerima). I tu su, nakon značajnijih šteta, organizirani progoni vukova, ali njihov cilj nikada nije bio uništenje cijele populacije.

Dok su gubici stoke koji se pripisuju vukovina nesporni, napadi na čovjeka nikada nisu dokazani. Sigurni dokazi da je zdravi vuk napao čovjeka nikada nisu podastrti, niti u sjevernoj Americi, niti u Europi.

Majmuni - od akrobatski vjestih penjaca Juzne Amerike do zdepastih stepskih stanovnika Afrike i Azije- uvijek su fascinantne zivotinje.  Slozene strukture njihovog drustvenog zivota je uvijek nisu do kraja istrazene. U tropskim predjelima zivi mnogo majmuna svih boja i velicina. Ima ih cak i u bojama neuobicajenim za sisare, pa majmuni plave, ljubicaste ili zelene boje koze ili krzna ne predstavljaju nikakvu rijetkost. Istrazivaci jos uvijek traze zajednickog pretka majmuna i covjeka. Pretpostavlja se da je slicio danasnjim lemurima.    

Dvije glavne skupine               

Postoje 133 pravih majmuna koje se vecinom krecu od 80 centimetara dugackog i 50 klograma teskog mandrila do patuljastog svilasa koji je toliko malen da stane u ruku i tezak je samo 125 grama. Nasuprot njima svrstani su covjekoliki majmuni i giboni.Pravi majmuni (Simiae)dijele se u dve skupine. To su: majmuni Novog svijeta ili sirokonosci i majmuni Starog svijeta ili uskonosci  . Prvu skupinu cine majmuni koji zive u Srednjoj ili Juznoj Americi, tj. kapucini ikandzasi. Majmuni uskonosci zive u toplim predjelima Afrike i Azije. Na straznjici imaju jastucice ili zuljeve na kojima sjede. Oni nemaju rep za hvatanje. Ima ih 82 vrste, izmedju ostalih to su pavijani,mandrili,makakiji,zamorci i vitkostasi majmuni.                                              

Hrana i nacin prehrane

Majmuni su uglavnom biljojedi. Jedu voce, lisce, cvjetove i korjenje.Mnogi se hrane i kukcima te drudim sitnim zivotinjicama. Neke su se pak vrste prilagodile posebnim vrstame hrane. Tako patuljasti svilasi rado piju sokove koji izlaze iz ranjenog drveta. Stavise, svojim ostrim sjekuticima ponekad urezuju rupu u drvetu, a onda piju sok koji istice. Crnobradi sakiji jedu jezgra tvrdih orasastih plodova pa medju zubima imaju otvor koji funkcijonise poput drobilice za rahe. Sakati majmuni i urlikavci prehranjuju se grubim slabo hranjivim listovima. Kako bi uspjesno probavili velike kolicine hrane koje moraju pojesti da bi bili siti, njihov zeludac je slicno zelucu u goveda podijeljen u dva dijela u kojima se nalaze posebne bakterije koje razlazu pojedeni biljni materijal i pomazu u njgovoj probavi. Majmuni Starog svijeta imaju n donjem dijelu lica takozvane licne vrecice u koje moze stati isto toliko hrane koliko i u zeludac. Ako se uznemire, bjeze s mjesta na kom su se hranili, a pojedeno prozvacu kasnije. 

Razmnozavanje i razvoj

Dok kod nekih vrsta, na primjer marmozeta, nocih majmuna, majuna skakaca i sakija, muzjak i zenka ziveci u pari zajednicki odgajaju svoje mladunce,muzjaci kapucina i urlikavaca okupljaju oko sebe hareme zenki. Vrijeme nosenja traje od 145 dana kod marmozeta do 177 dana kod pavijana. Svi majmuni imaju samo po jedno mladunce, osim marmozeta koji obicno odgajaju bliznce. Mladunci se vrlo brzo nakon dolaska na svijet hvataju za krzno majke i ona ih nosi naokolo cak i dok oni sisu. Neobicno je kod ove zivotinjske vrste da je odgoj mladih cesto stvar citavog copora. Tako na primjer dok prava majka vjevericijeg majmuna odlazi u potragu za hranom, o njezinom se mladuncu brine skupina"dadilja". Ima i drugacijih slucajeva. Otac majmuna kandzasa brine se za mladunca bolje od majke, nosi ga naokolo, cisti mu krzno i cuva ga.Majci ga odnosi samo na dojenje. 

Ugrozavanje od strane covjeka

Vecina majmuna mora biti na oprezu pred brojnim neprijateljima. Trenutno im najveca opasnost prijeti od ljudi koji ih u pojedinim predjelima rado jedu ili ih love radi njihovog krzna. Na drugim ih mjestima ubijaju zbog steta koje pricinjavaju usjevima. Ugrozavaju ih trgovci zivotinjama koji ih love ne samo radi opskrbljivanja pojedinaca egzoticnim primjercima kucnih ljubimaca,vec su trazeni i za upitne ekperimente u indusrijskim labaratorijama. Najveca pak opasnost za daljnji opstanak majmuna, kao uostalom i za vecinu drugih zivotinja,proizlazi iz  U Kini se populacija zlatnoga tuponosog majmuna nakon krcenja planinskih suma drasticno smanjila. Kineska vlada zabranila je 1975. lov na ovog majmuna i dodatno njegova stanista proglasila zasticenim podrucjem. 

Prilagodjavanje posebnim stanistima

Marmozeti i tamarini uglavnom su stanovnici drveca i imaju posebno savijenu kandzu na prvom noznom pprstu kako bi se u kisnoj sumi, koja cini njihov zavicaj, mogli brzo popeti na drvo.Neki se pak majmuni Novoga svijeta, na primjer hvatasi, repom uhvate za granu i tako vise dok u krosnjama traze hranu i jedu. Mnogi majmuni koji zive na drvecu gotovo se nikad ne spustaju na tlo, jer u svom zivotnom prostoru na krosnjama drveca nalaze sve sto im je potrebno za prezivljavanje. U Africi i Aziji pavijani, makakiji i zamorci cesto se hrane na tlu, a spavaju na drvecu. Grivasti pavijani zive na otvorenim,oskudnom vegetacijom prekrivenim visoravnima ili u savanama. Manje su aktivni od majmuna koji zive na drvecu, a gradja njihovog tijela je prilagodjena zivotu na tlu, pa su zato tezi i jaci.

Ciscenje tijela

Majmuni rado medjusobno ciste krzno. Pritom jedan drugome pazljivo pregledavaju dlaku i ciste nametnike, ljuskice koze i necistocu. Ponekad se tako postave u krug i medjusobno odrzavaju cistocu krzna.To je postupak u kom se majmuni potpuno opustaju. Takvo medjusobno odrzavanje higijene vrlo je vazno sredstvo za ucvrscivanje drustvenih veza unutar skupine.  

Kako majmuni medjusobno komuniciraju ?

Majmuni komuniciraju i izvan skupine u kojoj zive. Preko mirisnih zlijezda odasilju informacije o starosti, polu i rangu. Veliku ulogu imaju i opticki signali. Mali rezus majmun klima glavom i udara po tlu kako bi prekorio hijerarhijski nizeg pripadnika skupine. Ovaj mu pak pokazuje straznjicu sto je kod majmuna znak pomirljivosti  i podcinjenosti nadmocnoj jedinki, bez obzira na pol. Otvaranje usta i pokazivanje zuba i donje celjusti poziv je na igru. U gustoj sumi vrlo vaznu uloguima i glas. On sluzi povezivanju zivotinja unutar copora te odbrani teritorija.

   Rasprostranjenost

Simpanza zivi u predjelima suma i savana od Gvineje do zapadne Ugande i Tanzanije

Mandril zivi u zapadnim predjelima sredisnje Afrike : u juznom Kamerunu, Gabonu i Kongu.   

Orangutan je ogranicen na ostrva Borneo i Sumatru.

Crnog hvataca nalazimo u srcu Amazona, u Gvajani, na sjeverozapadu Brazila, na istoku Perua i na podrucju sjeverne Bolivije.

Patuljasti galagi zivi u Africi juzno od Sahare, a ne nastanjuje jedino podrucja kisnih suma.

Zlatni lavlji marmozet zivi samo u Brazilu u  uskom obalnom pojasu u blizini Sao Paola, te u prirodnom rezervatu Poco des Antas jugoistocno od Rio de Janeira.

Ridji urlikvac nastanjuje predjele od sjevera Kolumbije i Venezuele do Amazona na jugu, zatim od Anda do Rio Madeire na istoku, te juzno do sredisnje Bolivije.

Gorila zivi na visokim vulkanskim zaravnima Virunge na istoku Zaira, u Ruandi i Ugandi.

Prstenastorepi lemur najcesce zivi na jugozapadu Madagaskara.

Aveti nastanjuju ostrva na jugoistoku Azije.

Zanimljivosti

* Cimpanze mogu oboljeti od raznih bolesti od kojih oboljeva i covjek, npr. od malarije

* Cimpanze su jedine zivotinje koje se, kao i covjek, prepoznaju u ogledalu

* Goropadnost mandrila uveliko se preuvelicava. Kada mandril iskezi zube, ne znaci da prijeti napadom, nego je takvo ponasanje zapravo znak njegove podloznosti i pomirljivosti. Pokazivanjem zuba iskazuje da nije mislio nista lose.

* "Orang" i "utan" rijeci su koje na malajskom jeziku znace "covjek" i "dzungla". Zbog toga njegovo ime znaci "covjek iz sume"

* Crni hvatac u slucaju opasnosti laje poput terijera i na taj nacin upozorava pripadnike vrste.

* Ime "Busch baby", sto bi prevedeno sa engeskog znacilo "dijete siprazja", dobio je galagi od prvih britanskih prirodoslovacakoji su ga pronasli zato sto njegovo glasanje zvuci kao plac malog djeteta.

* Dosada najduzi zabiljezeni skok galagija s grane na granu iznosio je vise od sedam metara, a najduzi skok sa mjesta 2,25 metara.

* Procjenjuje se da je u prirodi preostalo jos samo dva do tri posto prvobitnog zivotnog prostora zlatnog lavljeg marmozeta.

* Vidjeni su muzjaci zlatnih lavljih marmozeta kako su ogulili bananu, zdrodili je u ruci i hranili mladuncad.

* Glasno urlikanje ridjeg urlikavca cuje se vrlo daleko: u sumi se njegovo glasanje razlijeze na tri kilometra, a na otvorenom ga mozemo cuti i sa pet kilometara udaljenosti.

* Kad gorila pije, sto se dogadja vrlo rijetko, cini to tako da u vodu uroni krzno, pa zatim sa njega sise vodu.

* Kod medjusobne njege krzna , gorila se tako opusta da katkad pada u stanje neke vrste transa.

* Mladunce prstenastorepih lemura doje sve zenke u skupini, a ponekad posvoje i sirocad iz drugih skupina.

* Prstenastorepi lemur raspolaze sirokim repertoarom glasanja kao sto su skvicanje, dahtanje, ispustanje pucketavih glasova te urlikanje,a kad se gladi, prede poput macke.

* Kada se avet vraca svom partneru, cesto uspostavlja kontakt obuhvatanjem njegovog repa; filipinske i celebeske aveti rado sjede zapletenih repova jedni pored drugih.

*ili langura hindusi smatraju svetom zivotinjom, pa se naziva idnijskim svetim majmunom.

Medvjedi (Ursidae) su porodica sisara iz reda zvijeri (Carnivora). Ranije ih se nazivalo "velikim medvjedima" ili još i "pravim medvjedima", da bi ih tako razlikovali od rakuna (Procyonidae) koje su nazivali "malim medvjedima". Jedna vrsta iz te porodice, mrki medvjed, je najveća divlja životinja i grabežljivac na bosanskom tlu.

Svi su medvjedi samotnjaci, a aktivni su u sumrak i noću (jedina iznimka su bijeli medvjedi). Spavaju uglavnom u špiljama, šupljim stablima ili jamama u tlu. Obično se kreću polako, no ako zatreba, mogu trčati i do 50 km/h. Medvjedi su u pravilu dobri penjači (naročito sunčev medvjed), a i izvrsno plivaju.Neke vrste hladne, zimske mjesece provode u zimskom mirovanju. To nije pravi zimski san. Značajno im se usporava disanje i broj otkucaja srca, ali im se tjelesna temperatura tek neznatno snižava pa se relativno lako bude. Tokom kasnog ljeta i jeseni, skupljaju zalihu masnoća, da bi se zimi povukli u zimsko sklonište.

Svakih jednu do četiri godine ženka donosi na svijet mladunče. Većina rođenja mladunaca događa se u zimskim mjesecima, u vrijeme zimskog mirovanja ženke. No, parenje se kod većine vrsta odvija mjesecima ranije. Kod većine vrsta je dokazano da se oplođeno jajašce mjesecima zadržava u uterusu prije nego što dođe do nidacije.

Stvarno razdoblje skotnosti je 60 do 70 dana što je vrlo kratko, pa su mladunci (1 do 4) vrlo maleni. Najčešće se kote dva mladunca. Kod medvjeda je najveća razlika između težine majke i težine okota od svih viših sisavaca. O mladuncima se brine isključivo majka, koja je u tom razdoblju izrazito agresivna i napada gotovo svakog uljeza u svoj teritorij, od mužjaka vlastite vrste do čovjeka. Mladunci prestaju sisati u dobi od tri do devet mjeseci. S majkom ostaju najmanje do iduće jeseni, ali najčešće do 18 ili 24 mjeseca. Spolnu zrelost dosežu u starosti između tri i šest godina, a proces rasta često završava tek u dobi sa 10 do 11 godina.

Medvjedi su relativno dugovječne životinje. U prirodi žive 20 do 30 godina, a kad ljudi brinu o njima, mogu doživjeti i 50 godina