Mauritanija

Žlijezdani epitel 

• Žljezdani epitel izgrađuju stanice koje proizvode sekret, obično pohranjen u sekretnim zrncima. One nastaju urastanjem pokrovnog epitela u vezivno tkivo. U slučaju da se stanice žljezdanog epitela zadrže između stanica pokrovnog nazivamo ih endoepitelnim žlijezdama. Ostale žlijezde su egzoepitelne.

Podjela žlijezda:

• • prema broju žljezdanih stanica:
    • jednostanične
    • mnogostanične

• • prema mjestu izlučivanja sekreta:
    • Endokrine žlijezde izlučuju svoj proizvod u krv i nemaju odvodnih kanala, a njihovi sekrecijski dijelovi građeni su od tračaka, nakupina ili folikula.
    • Egzokrine žlijezde - izlučuju svoj proizvod kroz odvodni kanal te imaju sekrecijski dio i odvodni kanal

• • prema razgranjenosti odvodnog kanala:
    

    
    

    Cervikalna intraepitelijalna neoplazija, bojenje epitela hematoksilinom - eozinom.
    • jednostavne - nerazgranjen kanal
    • složene - razgranjen kanal

• • prema obliku sekrecijskog dijela:
    • alveolarne - okrugli raspored stanica
    • tubulusne - duguljasti raspored stanica
    • alveotubulusne - sadrže i okrugle i duguljaste grupice sekrecijskih stanica

• • prema načinu izlučivanja sekreta (ekstruzija):
    • merokrine (eccrina) - sekretna zrnca izlaze egzocitozom
    • apokrine - sekret se izlučuje zajedno s apikalnim dijelom citoplazme
    • holokrine - pri sekreciji propada cijela stanica, redovito su poliptihe, dok su sve ostale žlijezde monoptihe

• • s obzirom na karakteristike sekreta:
    • serozna
    • mukozna
    • mješovita

Svojstva i funkcije epitela 

Opća svojstva epitelnih stanica:

Epitelno tkivo je jedno od 4 osnovne vrste tkiva koje nalazimo kod čovjeka. Tijekom intrauterinog razvitka nastaje iz sva tri zametna listića. Sastavljeno je od tijesno priljubljenih stanica koje su gusto zbijene i čvrsto povezane. Ima malo međustanične tvari. Potpuno je avaskularno tj. nema krvnih žila, ali iznimka je stria vaskularis u unutarnjem uhu. Prehranjuje se difuzijom iz krvnih kapilara vezivnog tkiva. Epitelno tkivo je smješteno iznad vezivnog tkiva, odvojeno je od njega strukturom koja je vidljiva svjetlosnim mikroskopom i naziva se bazalna membrana. Oblik uvjetuje gusti smještaj epitelnih stanica te ih dijelimo na:

    * pločaste stanice
    * kubične stanice
    * cilindrične stanice

Oblik njihovih jezgara prilagođen je obliku same stanice, a može biti kuglast, izdužen ili ovalan. Kubične stanice imaju okruglu jezgru, dok pločaste i cilindrične imaju spljoštene, ovalne jezgre pri čemu je uzdužna os jezgre uvijek usporedna s glavnom osi stanice.

Epitelno tkivo nastaje iz svih triju embrionalnih zametnih listića. Najveći dio epitela koji prekriva kožu, usnu i nosnu šupljinu te anus je ektodermalnog podrijetla. Epitel dišnog i probavnog sustava te žlijezda koje su im priključene nastaje od endoderma. Ostali epiteli (npr. endotel krvnih žila) potječu od mezoderma.


pokrino izlučivanje

    * polarnost
    * prehrana (difuzijom)
    * inervacija (dobra živčana opskrba)
    * obnavljanje (mitozom)
    * metaplazija (jedna vrsta epitela prelazi u drugu)

Funkcionalni tipovi epitelnih stanica:

    * stanice koje prenose ione - imaju uvrnuća bazalnog dijela stanične membrane i mitohondriji)
    * stanice koje prenose tvari pinocitozom - imaju mnoštvo pinocitotskih mjehurića
    * stanice koje proizvode kemijske glasnike (neurokrine, parakrine, endokrine)
    * stanice koje proizvode bjelančevine - hrapavi endoplazmatski retikulum, mitohondriji, Golgijevo tijelo)
    * stanice difuznog neuroendokrinog sustava (DNES)
    * stanice koje izlučuju sluz - hrapavi ER, mitohondriji, veliki Golgijev kompleks
    * serozne stanice - puno HER, mitohondrija i Golgijevog kompleksa
    * mioepitelne stanice (sadrže miofilamente i citokeratinske intermedijarne filamente)
    * stanice koje proizvode steroide - glatki endoplazmatski retikulum, mitohondriji, masne kapljice

• Komunikacijski spojevi
  • tijesni spoj (nexus, gap junction) čine susjedne stanične membrane koje povezuju bjelančevine sa hidrofobnim središtem (konekson), pa nastaje hidrofilni kanal koji omogućuje prelaženje čestica male molekularne mase iz jedne stanice u drugu. Nalaze se u jetri, leći i srčanom mišiću. Stanice tako nisu neovisne, nego djeluju u skladu jedna s drugom.

• Slobodna stijenka (površina) čini apikalni pol, a razlikuje se ovisno o funkciji stanice (zaštita, sekrecija, apsorpcija, podražljivost). Ima specijalizirane tvorbe koje upućuju na njenu funkciju :
  • Mikrovili su kratki ili dugi, prstoliki izdanci citoplazme pokriveni staničnom membranom i povećavaju slobodnu površinu stanice, a osnovna funkcija im je apsorpcija. Prekriva ih glikoproteinski glikokaliks (vlaknasta ovojnica). Na svjetlosnom mikroskopu, mikrovili s glikokaliksom su gusto zbijeni i nazivaju se četkasta prevlaka. Nalaze se na pokrovnom epitelu tankog crijeva i proksimalnom kanaliću bubrega
    

    
    

    Cilije respiratornog epitela.
  •  
  • Stereocilije su dugi, nepokretni, razgranati mikrovili (u kanalićima epididimisa)
  • Trepetljike (cilije) – izduženi, pokretljivi izdanci na slobodnoj površini epitelnih stanica. Dulje su od mikrovila. Sadrže jedan par mikrotubula okruženih s još devet parova mikrotubula i polaze od bazalnog tjelešaca koje ima strukturu centriola. Omogućuju strujanje tekućine ili čestica u jednom smjeru svojim gibanjem napred nazad. nalaze se u dišnom sustavu.
  • Bičevi (flagela) su istog sastava kao i trepetljike, ali su još duži. U čovjeka se nalaze samo kod spermija gdje jedna stanica ima jedan bič.

Vrste epitela:

Zbog razlika u funkciji epitelno tkivo dijelimo na:

• Pokrovni epitel
• Žljezdani epitel
• Osjetni epitel

Pokrovni epitel 

Pokrovni epiteli su tkiva u kojima su stanice poredane u slojeve i pokrivaju površinu tijela ili unutrašnjost organa. Osnovna funkcija pokrovnog epitela je zaštita površine na kojoj se nalazi. Grade ga stanice koje mogu biti pločastog, kubičnog ili cilindričnog oblika, složene u jedan ili više slojeva. Prema obliku i broju slojeva stanica svaki pokrovni epitel dobiva svoj naziv. U slučaju da sve stanice u jednom epitelu nisu jednakog oblika, tada u naziv ulazi oblik stanica koje se nalaze u površinskom sloju.

A - jednoslojni cilindrični epitel, B - jednoslojni cilindrični epitel s trepetljikama, C - mnogoslojni pločasti epitel, D - jednoslojni pločasti epitel, E - prijelazni epitel F - višeredni epitel, G - kubični epitel, H - hoanociti, I - mnogoslojni cilindrični epitel s trepetljikama

• • Jednoslojni epitel sadržava samo jedan sloj stanica i sve stanice dodiruju bazalnu laminu.
    • Jednoslojni pločasti
    • Jednoslojni kubični
    • Jednoslojni cilindrični
    • Višeredni cilindrični

• • Mnogoslojni epitel ima više od jednog sloja stanice.
    • Dvoslojni kubični
    • Dvoslojni cilindrični
    • Mnogoslojni pločasti oroženi
    • Mnogoslojni pločasti neoroženi
    • Mnogoslojni cilindrični
    • Prijelazni epitel

• • Neuroepitelne (specijalizirane za prijenos osjeta) i mioepitelne stanice (specijalizirane za kontrakciju)

Jednoslojni pločasti epitel je sastavljen od jednog sloja pločastih stanica čije su jezgre spljoštene, paralelne s bazalnom laminom. Nalazi se na više mjesta u tijelu (npr. unutarnje uho, oko, tanki segment Henleove petlje). Posebni oblici su: mezotel, endotel i mezenhimni epitel.

Jednoslojni kubični epitel je građen od jednog sloja višekutnih stanica čije su sve tri dimenzije podjednake. Jezgre kubičnih stanice su okrugle. Ovaj epitel oblaže lumen većine bubrežnih kanalića, nalazi se na prednjoj površini leće, prekriva površinu jajnika itd.

Jednoslojni cilindrični epitel je građen od jednog sloja uskih i visokih - cilindričnih stanica. Jezgre su ovalne tako da je njihova dulja os paralelna s duljom osi stanice. Prekriva unutrašnju površinu želuca, tankog i debelog crijeva, žučnog mjehura itd.. Na preparatu tankog crijeva između cilindričnih stanica se nalaze žljezdane vrčaste stanice koje izlučuju sluz.

Višeredni cilindrični epitel je građen od jednog sloja cilindričnih stanica koje nisu sve jednako visoke. Sve stanice leže na bazalnoj lamini, ali samo neke od njih dopiru do površine epitela. Zbog toga su jezgre položene u više redova te je epitel dobio naziv višeredni. Ovaj epitel prekriva provodne cijevi u dišnom sustavu i neke od kanala u spolnom sustavu muškarca .

Višeredni cilindrični epitel u dišnom sustavu na svojoj površini ima pokretne trepetljike - kinocilije. Između epitelnih stanica nalaze se brojne vrčaste stanice, koje ponekad formiraju i višestanične endoepitelne žlijezde.

Dvoslojni kubični epitel je građen od dva sloja višekutnih stanica s okruglim jezgrama. Oblaže izvodne kanale egzokrinih žlijezda (npr. žlijezde slinovnice).

Dvoslojni cilindrični epitel je građen od dva sloja stanica. Sloj uz bazalnu laminu čine stanice kubičnog oblika, dok su one na površini cilindrične i posjeduju trepetljike. Oblaže ductus epididymidis u spolnom sustavu muškarca.

Mnogoslojni pločasti oroženi epitel na površini ima sloj mrtvih stanica koje su potpuno impregnirane keratinom. Taj se sloj naziva rožnati sloj ili stratum corneum. Mnogoslojni pločasti oroženi epitel nalazi se na površini kože i ima zaštitnu ulogu.

Mnogoslojni pločasti neoroženi epitel ima mnogo slojeva stanica. Sve stanice, i one najpovršnije su žive i posjeduju jezgre. Nalazi se na površini sluznica (usna šupljina, jednjak, rodnica itd).

Prijelazni epitel je dobio naziv po sposobnosti površinskih (Dogielovih) stanica da mjenjaju svoj oblik. Površinske stanice su konveksne na apikalnom polu, dok se u njihov bazalni pol utiskuju stanice dubljih slojeva čineći udubljenja. Tako poprimaju karakterističan oblik kišobrana te ih nazivamo i kišobranaste stanice. Kišobranaste stanice posjeduju tanke izdanke koji ih spajaju s bazalnom laminom i često posjeduju dvije jezgre. Svoj oblik mijenjaju ovisno o stanju rastegnutosti stijenke mokraćnog mjehura. Njihov apikalni pol prekriva specifično građena stanična membrana (crusta) koja epitelu osigurava zaštitu od agresivnog djelovanja urina. Stanice dubljih slojeva su znatno manje od kišobranastih, višekutne su i poredane u više slojeva. One nemaju sposobnost promjene svog oblika, već se ovisno o rastegnutosti stijenke mjehura rasporede u veći ili manji broj slojeva. Ovaj epitel nema vezivnotkivnih papila.

Tipovi epitela

Epitelno tkivo je jedno od 4 osnovne vrste tkiva koje nalazimo kod čovjeka. Tijekom intrauterinog razvitka nastaje iz sva tri zametna listića. Sastavljeno je od tijesno priljubljenih stanica koje su gusto zbijene i čvrsto povezane. Ima malo međustanične tvari. Potpuno je avaskularno tj. nema krvnih žila, ali iznimka je stria vaskularis u unutarnjem uhu. Prehranjuje se difuzijom iz krvnih kapilara vezivnog tkiva. Epitelno tkivo je smješteno iznad vezivnog tkiva, odvojeno je od njega strukturom koja je vidljiva svjetlosnim mikroskopom i naziva se bazalna membrana. Oblik uvjetuje gusti smještaj epitelnih stanica te ih dijelimo na:

• pločaste stanice
• kubične stanice
• cilindrične stanice

Oblik njihovih jezgara prilagođen je obliku same stanice, a može biti kuglast, izdužen ili ovalan. Kubične stanice imaju okruglu jezgru, dok pločaste i cilindrične imaju spljoštene, ovalne jezgre pri čemu je uzdužna os jezgre uvijek usporedna s glavnom osi stanice.

Epitelno tkivo nastaje iz svih triju embrionalnih zametnih listića. Najveći dio epitela koji prekriva kožu, usnu i nosnu šupljinu te anus je ektodermalnog podrijetla. Epitel dišnog i probavnog sustava te žlijezda koje su im priključene nastaje od endoderma. Ostali epiteli (npr. endotel krvnih žila) potječu od mezoderma.

Stijenke epitelne stanice:

Epitelne stanice

• Bazalna stijenka ima sloj izvanstanične tvari koji se naziva bazalna lamina. Derivat je epitela. Vidi se samo elektronskim mikroskopom, a sastoji se od mreže tankih vlakanaca što se naziva lamina densa i može s jedne ili obje strane lamine denese imati i svjetliji sloj - lamina rara. Bazalna lamina je izgrađena od kolagena tipa IV, laminina i proteoglikana (heparan sulfat). Sidrenim vlakancima, građenih od kolagena tip VII i snopova mikrofibrila, je s donje starne pričvršćena na vezivno tkivo. Ima ulogu selektivne barijere, a potrebna je za uzajamno djelovanje stanice, te pri njihovom razmještanju i gibanju. Bazalna membrana je pojam u svjetlosnoj mikroskopiji, a sastoji se od dvije bazalne lamine ili jedne bazalne lamine i retikularne lamine. Za razliku od bazalne lamine, retikularna lamina je derivat stanica vezivnog tkiva. Uz bazalnu laminu prilježe bazalni pol epitelnih stanica. On je kod većine epitelnih stanica građen gotovo jednako jer služi istoj svrsi - izmjeni tvari.

• Nepropusni spojevi
  • čvrste spojeve (Zonula okludens)čine membrane susjednih stanica su se stopile i zabrtvile međustanični prostor da priječe protok tvari između epitelnih stanica (paracelularni put). Nalaze se na samom vrhu stanice.
• Pričvrsni spojevi
  • Zonula adherens sadrži ploču guste tvari na citoplazmatskoj strani spojnog dijela membrane od koje polaze aktinski filamenti šireći se u citoplazmu. Taj spoj okružuje stanicu poput pojasa i služi za povezivanje susjednih stanica. Zonula okludens i zonula adherens zajedno čine završnu prečku koja se vidi svjetlosnim mikroskopom.
  • Dezmosom (Macula adherens) je ovalna tvorba smještena nasuprot jednakoj tvorbi na susjednoj stanici pri čemu su njihove membrabne malo razmaknute. S unutrašnje strane stanične membrane nalazi se kružna gusta nakupina tvari - pričvrsna ploča na koju se vežu citokeratinski intermedijarni filamenti koji se tu svijaju i vraćaju u citoplazmu poput sigurnosne igle. Izgledaju poput zakrpa. Na dodirnoj površini nekih epitelnih stanica i njihove bazalne lamine (povezuje ih) se često nalazi hemidezmosom što izgleda poput polovice dezmosoma.

Biljke proizvode hranu procesom fotosinteze. Fotosinteza je slozenica nastala od rijeci "foto" svjetlost i "sinteza" spajanje. Koristeci vodu (H_2O) i ugljen dioksid (CO_2) kao sirovine, biljke u svojim celijama stvaraju secer koji koriste za ishranu. za odvijanje ovog procesa potrebni su svjetlost i hlorofilna zrnca. Hlorofil je pigment zelene boje. Dijelovi biljke u kojima se  vrsi fotosinteza su zelene boje

  Aligator

Latinski naziv: Alligator mississippiensis

Dužina tijela: 2,8 – 5 m

Rasprostranjenost: jugoistok SAD

Status ugroženosti: česta vrsta

  Nekad vrlo mnogo lovljen zbog svoje kože, američki aligator postao je ozbiljno ugrožen 50-ih godina. Nakon zakonske zaštite situacija se osjetno poboljšala. Ovaj veliki i snažni gmaz crne je boje, široke glave i okrugle njuške, te snažno oklopljenih leđa. Ima i karakterističan veliki četvrti zub koji odgovara šupljini na gornjoj čeljusti. Ovaj aligator hrani se svim vrstama životinja. U vrijeme parenja mužjaci riču kako bi privukli ženke, . Svaka ženka polaže od 25 do 60 jaja u golemo gnijezdo od blata i bilja, a otkopava ih kad čuje kako je mali krokodili dozivaju. Može ostati uz mlade i do tri godine.

Nilski krokodil

Latinski naziv: Crocodylus niloticus

Dužina tijela: 3,5 – 6 m

Rasprostranjenost: S.Amerika i sjeverni dio J.Amerike

Status ugroženosti: česta vrsta

Nilski krokodil ima tamnomaslinasto ili sivo  tijelo sa tamnim poprečnim prugama. Najčešće živi u velikim rijekama, jezerima, močvarama te u estuarijama i u ušćima. Za vrijeme toplih dana izlazi na obalu kako bi se sunčao. Hrani se ribama, antilopama, zebrama, čak i bivolima, a može iskočiti kako bi zgrabio ptice u gnijezdu ili povukao životinju koja pije vodu. Iako po prirodi samotna životinja, nekoliko krokodila može se udružiti prilikom lova, zajedno tjerajući jata riba u plitku vodu. Mužjaci su teritorijalni i uspostavljaju dominacijsku hijerarhiju. Ženke polažu 16-80 jaja u rupe iskopane na obali izvan dosega vode, a koriste se istim mjestom cijeli život. Ženke čuvaju jaja dok se ne izlegu. Tek izlegli krokodili oglasuju se te ih ženka otkopava i nježno ustima prenosi do vode. Ostaju zajedno 6 do 8 sedmica,a zatim se postupno razdvajaju.

 Indopacifički krokodil

  Latinski naziv: Crocodylus porosus

Rasprostranjenost: ji. Azija i s. Australija

Status ugroženosti: česta vrsta

  Ova velika siva, smeđa ili crna životinja poznata i kao morski krokodil, najveći je krokodil na svijetu. , međutim ima dovoljno snage u nogama da podigne tijelo kako bi mogao hodati po kopnu. Danas su, prije svega zbog lova, ovakvi golemi primjerci vrlo rijetki. Jednako se dobro snalaze i u slatkoj vodi i u moru. Ovi noćni gmizavci imaju raznoliku prehranu, koja uključuje sisare, ptice i ribe. Velika su opasnost za ljude i odgovorni su za mnoge smrtne slučajeve. Pare se u vodi, a ženke polažu oko 60 jaja u muljevita gnijezdana obali iznad granice plime. Ženke čuvaju legla i ostaju uz mlade prvih nekoliko sedmica njihovog života. Indopacifički krokodil često izlazi na obalu i sunča se otvorenih usta omogućujući malim pticama da očiste ostatke hrane koja je zaostala među zubima.

  Crni kajman

  Latinski naziv: Melanosuchus niger

Dužina tijela: 4-6 m

Rasprostranjenost: sjever J.Amerike

Status ugroženosti: niskougrožena vrsta

  Crni kajman, kojega love zbog njegove kože, nestao je iz mnogih područja gdje je nekad živio. U posljednjih 100 godina njihov se broj smanjio za 99%. Ima gotovo ravnu njušku, koja se naglostanjuje pri vrhu i sive pruge na donjoj čeljusti.Danju pluta na površini, a noću ponekad izlazi na kopno kako bi se hranio. Hrani se ribama, vodenim pticama, katkad domaćim životinjama,pa čak i ljudima. Ženke polažu 30-65 jaja, koja čuvaju i ostaju uz malde kada se izlegu.

  Patuljasti krokodil

  Latinski naziv: Osteolaemus tetraspis

Dužina tijela: 1,7-1,9 m

Status ugroženosti: osjetljiva vrsta

  Ovaj relativno malen krokodil živi u stalnim barama i močvarama u afričkim kišnim šumama. Danju se skriva u rupama i među podvodnim korjenjem, a moću lovi uz rub vode. Plijen napada postrnim ugrizima čeljusti. upodručjima u kojima sučeste poplave u vlažnom dijelu godine glavna su mu hrana ribe, a ostatak godine se hrani rakovima i žabama. Ženke obično polažu 10 jaja u humak od zemlje i trulog bilja i čuvaju ih, a štite i mlade u vodi. U nekim je područjima čest, međutim u drugim dijelovima, zbog uništavanja staništa, broj mu se osjetno smanjio.

Gavijal

Latinski naziv: Gavialis gangeticus

Dužina tijela: 4-7 m

Rasprostranjenost: sjeverni dio Indijskog potkontinenta

Status ugroženosti: Ugrožena vrsta

Lav



Iako u pravilu ne lovi ljude, na području Tanzanije lav je krivac za 200 ubijenih ljudi godišnje. Najpoznatiji slučaj lavova napada na ljude je onaj iz 1898. godine kada su lavovi usmrtili 28 radnika koji su gradili željezničku prugu od Kenije do Ugande. Mnogo strašnije podatke otkrili su američki i tanzanijski znanstvenici koji su u periodu od 1998. do 2005. prijavili čak 563 napada lavova na stanovnike lokalnih sela. Dio problema ležao je što su se ljudska naselja proširila na teritorij lavova, ali je veći problem bila zabrana ubijanja lavova radi njihovog očuvanja. Time je čovjek prestao biti prijetnja lavu koji se vrlo brzo razmnožio, a zabilježeni su čak i slučajevi napada lava na čovjeka usred sela.

Morska osa



Morska osa ili zolja vrsta je meduze koja pliva u australskim morima. Od njenih otrovnih pipaka u Australiji je umrlo više ljudi nego od napada morskih pasa, kamen-ribe i ugriza krokodila zajedno. Njeni pipci dostižu dužinu od tri metra, a otrov koji luči jači je od otrova svih morskih životinja. U pipcima su organi koji se sastoje od ovalne kapsule i u njoj spiralno uvijenih šupljih končića. Na odgovarajući nadražaj, primjerice na dodir, končić se ispravlja, prodire u plijen i ubrizgava otrov. Jamie Seymour, tropski biolog s australskog Sveučilišta James Cook u Cairnisu opisao je to ovako:

‘Zamislite da vam netko vrućim nožem zareže kožu. E, onda sve to skupa pomnožite s brojem deset! Opekline tako bole da se onesvijestite za nekoliko sekundi. Naravno, ako se u blizini ne zatekne nitko tko bi vam mogao ponuditi pomoć - umirete.’

Otrov djeluje u roku od nekoliko minuta, blokira mišiće i disanje. Oni koji se i uspiju dokopati obale, obično umiru u strašnim bolovima naočigled svojih prijatelja, jer protuotrov djeluje jedino ako se ubrizga u roku od nekoliko minuta, što je obično nemoguće.

Krokodil



Nilski i slanovodni krokodili najopasniji su među vrstama krokodila. Procjenjuje se da ovaj najveći živući reptil skrivi oko 300 ljudskih smrti godišnje. Najveća prijetnja za čovjeka, kao i za ostali plijen, leži u činjenici da je krokodil u vodi gotovo nevidljiv, a napada munjevitom brzinom, tako da žrtva ni ne stigne reagirati. Krokodil zatim ne dopušta žrtvi priliku za borbu obzirom da je odmah odvlači na dno rijeke ili jezera. Uz to procjenjuje se da krokodil ima najjači ugriz u životinjskom svijetu.

Komarac




Iako sam po sebi nije opasan po čovjeka, ubod komarca prouzroči više ljudskih smrti godišnje nego napad bilo koje druge životinje. Procjenjuje se da godišnje dva milijuna ljudi umre od malarije prenesene ubodom komarca. Malarija u Brazilu ubije godišnje više ljudi nego AIDS i kolera zajedno, a u Africi ubija više od 2800 djece dnevno. Godišnji trošak borbe protiv malarije u Africi je 1995. godine iznosio 1,8 milijardi dolara.

U fascinantnoj prirodi koja nas okružuje najviše nas zadivljuju životinje koje njome vladaju. Prekrasna, ali smrtonosna bića ulijevaju strah u srce svog plijena, a kada se nađe na njihovom putu i čovjek postaje njihovom lovinom.

Kraljevstvo prirode i divljine fascinantan je svijet prepun zadivljujućih životinja kojeg mnogi od nas uživaju proučavati. Češće se to proučavanje odvija uz kvalitetne dokumentarce kanala National Geographic ili Animal Planet , jer jednom kad iskoračimo iz vlastitog doma i otisnemo se u nepredvidiv svijet divljine, prestajemo biti najnaprednije biće na Zemlji i postajemo - hrana. Naravno, ovakva izjava jest preuveličana, ali istina je da često ostanemo zadivljeni i bespomoćni pred zapanjujućom snagom, brzinom ili lukavošću raznih zvijeri, a neki od nas su prestravljeni i samo na spomen nekog od vladara životinjskog carstva.

Upravo uz National Geographic Channel možete osjetiti i iskusiti najljepše, ali i najstrašnije bliske susrete s prirodom i životinjama ikad viđene na televiziji. Dokumentarna serija živopisnog naziva Najsmrtonosnije životinje svijeta uvest će vas u zastrašujući svijet životinja ubojica, a ovdje ćemo vas upoznati tek s nekoliko njih.


Kontinentalni taipan



Ova otrovnica živi u Australiji, a smatra se najotrovnijom kopnenom zmijom na svijetu. Neurotoksični otrov koji stvara je toliko moćan da je doza koju ubrizga u jednom ugrizu dovoljna da ubije stotinu odraslih ljudi. Za usporedbu, 50 puta je otrovnija od indijske kobre, a čak je 750 puta otrovnija od čegrtuše. Na sreću, živi u vrlo slabo naseljenoj unutrašnjosti Australije, a uz to je i prilično miroljubiva te će napast tek u rijetkim slučajevima kad je ugrožena bez mogućnosti za bijeg.


Crna mamba



Obzirom da od ugriza zmija podlegne oko sto tisuća ljudi godišnje, ne čudi da su dva pripadnika ove zastrašujuće vrste dospjela na našu listu. Crna mamba nema toliko jak otrov kao taipan, jednim ugrizom ubrizga otrova dovoljno da ubije 20 do 40 odraslih ljudi. No iako ima slabiji otrov, znatno je opasnija od taipana obzirom da je izuzetno agresivna. Uz to je i vrlo agilna, dostiže brzinu do 15 kilometara na sat, a može podići jednu trećinu svojeg tijela, koje doseže četiri i po metra dužine. Neće se zadovoljiti jednim ugrizom, nego napada višestrukim ugrizom i to, za razliku od drugih zmija, područje vrata i glave. Mnogi bi pomislili da je crna mamba dobila ime po svojoj boji, no to nije točno. Ovisno o godišnjem dobu crne mambe su svjetlije ili tamnije sive, a ime je dobila po karakterističnom crnom nepcu koje pokazuje prije nego što napadne.


Brazilski pauk lutalica



Slično kao i kod zmija, teško je utvrditi koja je vrsta pauka najotrovnija, obzirom da postoji nekoliko različitih kriterija, no prema Guinessovoj knjizi rekorda brazilski pauk lutalica smatra se najotrovnijim. Iako se većina stanovništva zapadnog svijeta najviše užasava pomisli na crnu udovicu, brazilski pauk je zaslužan za najveći broj smrti godišnje kao posljedice ugriza pauka. Dodatna nevolja je što ovaj pauk živi u blizini naseljenih područja južnog Brazila, vrlo je agresivan i ne ustručava se napasti čovjeka ako ga smatra za prijetnju, a osim što je među paucima najotrovniji, ima i najbolniji ugriz. Njegova lutajuća narav dovodi do čestih susreta s čovjekom jer za dana traži mračna mjesta pa se često zavlači u stanove, a često i u odjeću i obuću. Nazivaju ga još i banana-paukom jer se zna pojaviti i na drugim kontinentima, kao slijepi putnik s pošiljkom banana. Dobra vijest u vezi ovog opasnog pauka je da su najnovija istraživanja pokazala da se njegov otrov može koristiti za liječenje impotencije.


Nilski konj



Iako se čini kao simpatična, velika i lijena životinja koja se po cijeli dan izležava u kakvoj bari, nilski konj je druga životinja koja u Africi ubije najviše ljudi. Izuzetno su agresivni u obrani svog područja, a često dolaze u konflikte s ljudima za vrijeme noćnih gozbi na njivama lokalnih farmera. Ako se pak kakav farmer nađe na njihovom jezercu, ova životinja će lakoćom prepoloviti čamac svojim moćnim čeljustima. Napadaju čak i krokodile, naročito kad se krokodil previše približi njihovim mladima.

Često se smatraju nametnicima jer ulaze u naše domove u potrazi za mrvicama hrane koje smo slučajno ostavili za sobom, te prave puteljak preko stola do pukotina u zidovima. Mrave možemo naći na svim kontinentima osim Antartika. Samo u Srednjoj Europi živi oko 160 vrsta mrava, dok najveći dio vrsta živi u tropskim i suptropskim područjima. Mravi su bliski srodnici osa, a do sada je evidentirano oko 12 445 vrsta mrava. No, sigurno postoji još puno vrsta koje nisu poznata entomolozima, tako da se procjenjuje da je ukupan broj vrsta negdje oko 15.000.

 Mravi su već prije 92 milijuna godina nastanjivali Zemlju. To dokazuje najstariji nalaz mrava koji je pronađen sačuvan u jantaru. Kako fosilni nalazi već dokazuju postojanje različitih rodova mrava, to znači da je ta porodica prošla kroz određeno razdoblje evolucije. Stoga se pretpostavlja da su se prvi mravi pojavili u razdoblju krede, prije oko 130 milijuna godina.

Zanimljive činjenice o mravima

Kengur je rod torbara iz familije Macropodidae. U opštoj upotrebi, naziv se koristi da se opišu najveće vrste iz ove porodice: crveni, antilopski i istočni i zapadni sivi kengur iz roda Macropus. Familija takođe uključuje i manje vrste, kao što su valabiji i kenguri koji žive na drveću, ukupno oko 63 vrsta ovih torbara. Kenguri su endemski rod jer žive samo u Australiji, dok manji makropodi žive u Australiji i Novoj Gvineji.

Kengur je simbol Australije; lik kengura se nalazi na Grbu Australije, na nekim novčanicama i koristi se od strane mnogih australijskih organizacija.
Reč kengur vodi poreklo od australijskog aboridžinskog jezika Guugu Yimidhirr od reči gangurru, odnoseći se na sivog kengura.Naziv prvi put spominje 4. avgusta 1770. godine na obalama reke Endevur (na mestu današnjeg Kuktauna gde se nasukala barka Endevur) kapetan Džejms Kuk kao reč "kangooroo" ili "kanguru".

Prema nekim izvorima, Džejms Kuk je bio znatiželjan imena ovih, tada, nepoznatih životinja. Kada je postavio pitanje Aboridžinima na engleskom jeziku za njihovo ime, oni su odgovorili na svom - "Kenguru", što u stvari znači "Ne razumemo". Kapetan je odgovor prihvatio kao ime životinje i svetu prikazao nepoznatu životinjsku vrstu.

Prvi susreti sa kengurima 

Uvreženo je mišljenje da je Džejms Kuk prvi Evropljanin koji je video kengure. To međutim, nije tačno. Još 1629. godine holandski kapetan broda Batavija Francisko Pelsaert (Francisco Pelsaert) je zabeležio svoj susret sa ovim neobičnim životinjama. Krajem 17. veka, jedan drugi kapetan, Vilijam Dampier (William Dampier) u svom brodskom dnevniku opisuje kengure i još dodaje da im je meso vrlo ukusno. 1770. godine je Kukova ekspedicija uhvatila nekoliko primeraka, a biolog Josef Banks ih podrobnije opisao. Prva dva primerka u Evropu su stigla 1773. godine i to direktno u englesku kraljevsku palatu. A koju godinu kasnije stanovnici Londona su za paprenu sumu mogli da ih vide i uživo.

Opšti pregled 

Istočni sivi kengur u pokretu

• Crveni kengur (Macropus rufus) je najveći torbar na svetu. U nešto manjem broju, crveni kenguri nastanjuju suve i polusuve centralne delove kontinenta. Odrasli mužjak može biti 2 metra visok i 90 kg težak.
• Istočni sivi kengur (Macropus giganteus) manje je poznatiji nego crveni kengur (izvan Australije), ali najčešće viđen jer nastanjuje plodne oblasti istočne Australije. Mužjak može biti visok do 2 metra i težiti oko 66 kg.
• Zapadni sivi kengur (Macropus fuliginosus) je neznatno manji od istočnog sivog kengura, visine do 1.4 m i težine od 54 kg za odraslog mužjaka. Živi u južnim delovima Zapadne Australije, Južne Australije blizu obale i oko basena reke Darling.
• Antilopski kengur (Macropus antilopinus) je društveni kengur koji nastanjuje daleke severne delove kontinenta - travnate ravnice i šumovite krajeve.

Fizički opis

Kenguri imaju malu glavu, dugačke, velike i jake stražnje noge prilagođene za skakanje kao i dugačak, mišićav rep koji im služi da održe ravnotežu. Kao i svi ostali torbari, i kenguri imaju torbu koja se zove marsupijum u kojoj nose mladunčad posle porođaja.

Kenguri su jedine veće životinje koje primenjuju skakanje kao oblik kretanja. Uobičajena brzina skakutanja crvenog kengura iznosi oko 20–25 km/h, ali može da ubrza i do 70 km/h na kraćim razdaljinama, dok na dužim uspeva da održi brzinu do 40 km/h. Zbog svojih dugačkih nogu, kengur ne može da hoda normalno.

Prosečni životni vek kengura iznosi 4-6 godina, dok je zabeležen rekord od 23 godine.